Možemo se najesti, a možemo i najesti i nahraniti.

U izvorne namirnice upadaju one koje su do naše kuhinje ili konzumacije zadržale oblik kakav im je u prirodi osim što su lišene života i nama nekorisnih dijelova.

Kada kupujemo namirnice, ukoliko imaju deklaraciju (vrlo vjerojatno i nisu više izvorne), najčešće ćemo obratiti pažnju na količinu ugljikohidrata, masnoća, bjelančevina, kcal i eventualno vlakana i kuh. soli. U biti većina namirnica će imati sve to i skoro pa možemo biti sigurni kako ćemo se najesti. Ono što mi još trebamo napraviti, je nahraniti se.

 

O čemu ne razmišljamo i pojelo bi nam cijeli dan kada bi krenuli računati, jesu količine vitamina, minerala koje ćemo apsorbirati. Ne brojimo ni pomoćne tvari, aditive, sa kojima naš organizam treba nešto napraviti bilo pojedinačno bilo u kombinacijama.
Sa druge strane, da brojimo i da smo nevjerojatne picajzle, neizvedivo je iz dana u dan unijeti sve nutrijente 100% savršeno. No, to nije niti nužno. Bitno je da u nekom periodu, ovisno o pojedincu i tempu života, unesemo sve što treba i da sa što manje nepotrebnog (aditiva) opteretimo organizam.

Taj zadatak najbolje ćemo obaviti ako unosimo namirnice koje su uzgojene na njima najprirodniji način i koje su najmanje industrijski obrađene ili izmijenjene.
Industrijska obrada namirnica najčešće ih osiromašuje mikronutrijentima, više-manje ostavlja makronutrijente i dodaje aditive. Ono što ostane je energetski bogat proizvod. Kako bi unijeli potrebnu količinu onog što organizmu nedostaje, moramo unijeti bespotrebnu količinu nečeg što nam ne treba, a možda i šteti.

S obzirom da su prirodno uzgojene namirnice, hm, prirodne, a gle čuda i mi smo od majke prirode, za pretpostaviti je kako smo kompatibilni. Držimo se unosa nama kompatibilne hrane i na konju smo. Bez previše filozofije. Danas, lakše reći nego napraviti, ali treba ići korak po korak. Promišljanje o ovome je prvi :)

Leave a Reply